Poučavanje kulture u nastavi engleskog jezika

Poučavanje kulture u nastavi engleskog jezika

Unutar mnogovrsnog i teorijsko-paradigmatski ponekad i složenog pristupa učenju i nastavi engleskog jezika, jedno od važnijih mjesta zauzima i nastava i učenje o kulturi zemalja gdje je engleski službeni jezik. Ovaj pristup kulturi podrazumijeva uključivanje cijelog dijapazona političkih, književnih, geografskih i društvenih područja koja se u nastavi obrađuju i kroz koja učenici/studenti/polaznici mogu usvajati nove jezične sadržaje ili proširivati svoj vokabular. Ukupna kulturna produkcija i društveni kulturni potencijal zemalja gdje se engleski ima status službenog jezika na ovaj način postaju supsidijarni i pomoćni alati za nastavnike/profesore  engleskog jezika u njihovom svakodnevnom radu.

U teoriji i metodici nastave engleskog jezika, a i mnogih drugih stranih jezika, ovo nije bio oduvijek slučaj. Ne ulazimo u vrednovanje uspješnosti prijašnjih metoda, uvjetno nazvanih “klasičnim”, u smislu da se većina komunikacije između nastavnika-profesora i učenika odvijala jednosmjerno i gdje je glavni fokus bio na obradi gramatičkih jedinica i njihovom ponavljanju i konačnom usvajanju. Kultura je oduvijek bila prisutna, no do prije otprilike 20-ak godina nije bio dovoljno vrednovan njen potencijal u nastavi engleskog jezika.

Tek sa razvojem modernih komunikacijskih tehnologija i njihovim širenjem na općoj društvenoj razini, kao i primjenom određenih teorijskih okvira u nastavi i metodici nastave stranih jezika, došlo se do zaključka da poučavanje kulture predstavlja nezaobilazan dio u nastavi samog jezika u školskim institucijama.

Postoje dva glavna aspekta u procesu poučavanja kulturnih sadržaja u nastavi engleskog jezika gdje profesori moraju biti posebno pažljivi. Prvi je da se mora imati na umu da je kultura, iako jako bitna u samoj nastavi, ipak predstavlja samo sredstvo koji nastavnik-profesor treba koristiti kako bi došao do konačnog cilja obrazovnog procesa a to bi trebao biti povećanje ukupnih jezičnih kompetencija njegovih učenika i usvajanje svih nastavom predviđenih gramatičkih jedinici, koje će pratiti i povećanje leksičkog fonda učenika, sve popraćeno povećanjem mogućnosti točnog pismenog i usmenog izražavanja. Kultura, koliko god bila bitna i zanimljiva, ne smije sebi sama biti svrhom.

Drugi je činjenica da svaki nastavnik/profesor mora pripaziti i imati na umu dob/sastav i postojeću razinu ukupnih jezičnih kompetencija učenika kojima predaje engleski jezik. Nije isto radi li se o strukovnoj školi ili gimnaziji, Filozofskom fakultetu ili nastavi jezika kao izbornog predmeta na nekoj drugoj instituciji visokoškolskog obrazovanja. Isto tako, treba imati na umu da kultura engleskog govornog područja, iako u mnogome slična, ipak nije istovjetna sa hrvatskim kulturnim pedigreom. U tom smislu ponekad će možda biti potrebno i prilagoditi određene kulturne sadržaje koji se misle koristiti u nastavi.

Postoje mnogobrojni sadržaji na kulturnom polju koji se mogu koristiti u nastavi engleskog jezika. Najčešće se tu radi o povijesnim, gospodarskim i društvenim aspektima zemalja gdje je engleski službeni jezik. Isto tako, drugo veliko područje je sama kulturna produkcija dotičnih zemalja, prvenstveno književnost i umjetnost. Ovaj potonji aspekt nastavnici/profesori dosta često koriste kada moraju pronaći korelaciju sa nekim drugim predmetom/područjem rada. Mogućnosti su ovdje zbilja mnogobrojne te umnogome ovisi o nastavniku/profesoru da nađe najbolji modalitet u korištenju kulture u nastavi kako bi postigao konačni cilj didaktičkog procesa.

Kada govorimo o kulturnoj komponenti u poučavanju engleskog jezika moramo se osvrnuti na ono što nam pružaju mnogobrojna sredstva prometne komunikacije i povezanosti suvremenog svijeta i Europe. Ovdje se prvenstveno misli na mogućnost terenske nastave i odlaska učenika i učitelja/profesora na terensku nastavu u zemlje gdje je engleski jezik službeni jezik, Ujedinjeno Kraljevstvo i Republiku Irsku. Već su mnogobrojni profesori/učitelji iskoristili ovu mogućnost i u nekom od aranžmana su i otišli u ove zemlje. Utilitarnost ove vrste učenja, ukoliko naravno zato postoje materijalni i logistički uvjeti je zbilja velika, jer je neposredna komunikacija učenika sa izvornim govornicima te njihova neprestana izloženost engleskom jeziku kroz jedan određeni period zbilja od neprocjenjive važnosti.

Možda Vas zanima

NOVI ČLANAK – UGROŽENI JEZICI
[LJETNI TEČAJEVI U AD HOCU]

o Autoru

Martina Petreković

Komentari su zatvoreni.

Komentiraj