Back to top
Adhoc
Novosti

Prevođenje dječje književnosti

Prevođenje dječje književnosti

Dječja književnost bogato je područje istraživanja i sve se više proučava.

U povijesti dječje književnosti kao njezine ključne značajke Hunt primjećuje maštovitost, toplinu i sigurnost. Oittinen naglašava utjecaj koji prevoditeljevo viđenje djetinjstva ima na njegov prijevod. On vjeruje da prevoditelji dječje književnosti moraju pokušati doprijeti do djece koja pripadaju njihovoj kulturi; trebaju razumjeti područje djetinjstva, djecu oko sebe i djecu u njima samima.

Uzimajući u obzir važnost mladog čitateljstva, koje čini vrijednu društvenu imovinu, prevođenje dječje književnosti ogroman je zadatak. Budući da velike skupine djece uživaju u dječjim knjigama, one igraju značajnu ulogu u razvoju pozitivnog stava prema čitanju, a prevođenje time igra važnu ulogu u dječjoj književnosti. Jedan od problema s kojima se svaki prevoditelj susreće u svakom tekstu, a u ovom slučaju u dječjoj književnosti, neovisno o temi ili predmetu na kojem radi, prevođenje je vlastitih imena. Jedno od pitanja koja se nameću u slučaju „vlastitih imena“ u bilo kojem jeziku je treba li ih prevoditi ili ne? Isti tekst s drugom ciljnom publikom može zahtijevati prevođenje vlastitih imena u jednom slučaju, a u drugom njihovo zadržavanje. Newmark tvrdi da vlastita imena predstavljaju prevoditeljski problem u svakom tekstu. U književnosti treba odrediti je li ime stvarno ili izmišljeno.  Van Coillie tvrdi da su imena svetinja, ali ne i u dječjoj književnosti, kod koje je običaj prilagođavati imena ciljnoj kulturi, pa prevođenje vlastitih imena u dječjoj književnosti predstavlja problem za prevoditelje.

Osnovne su značajke dječje književnosti maštovitost, toplina i sigurnost
Osnovne su značajke dječje književnosti maštovitost, toplina i sigurnost.

Dječja književnost i njezina obilježja

Nije jednostavno utvrditi na što se točno misli pod „dječjom književnosti“ jer riječi „djeca“ i „književnost“ pokrivaju različite koncepte i područja. Hellsing u obzir uzima sociološke i psihološke aspekte dječje književnosti. Tvrdi da je dječja književnost sve što dijete čita ili sluša, od novina, emisija, serija i radio-emisija pa do knjiga. U obzir također treba uzeti ne samo književnost koja je pisana za djecu, već i književnost koju su djeca sama pisala, kao i usmenu tradiciju. Dječje knjige pisane su za posebno čitateljstvo, ali ne pišu ih članovi tog čitateljstva. Takve knjige pišu i kupuju osobe koji nisu članovi tog posebnog društva, a sve to čine u ime djece i za djecu.

Dječja književnost u načelu je svaki narativ koji je pisan ili objavljen za djecu, a uključuje i „tinejdžerske“ romane namijenjene „mladom odraslom“ čitatelju ili „kasnom adolescentu“. Dječja književnost poseban je dio sustava književnosti koji treba vlastitu teoriju te ima vlastita područja aktivnosti u marketingu, nakladništvu, obrazovanju, kritici itd., što ju razlikuje od književnosti za odrasle.

Prijevod književnosti

Prijevod se obično koristi za prijenos pisanog ili izgovorenog izvornog teksta u ekvivalentni pisani ili izgovoreni tekst ciljnog jezika. Općenito, svrha je prijevoda reprodukcija različitih vrsta tekstova – uključujući religijske, književne, znanstvene i filozofske tekstove – u drugi jezik, čime ti tekstovi postaju dostupniji širem čitateljstvu.

Čitanje razvija maštu
Čitanje razvija maštu.

Dječja književnost i prijevod dječje književnosti

Pisanje i prevođenje za djecu ograničeno je na različite načine koji se razlikuju od kulture od kulture. Situacija je također problematična zbog činjenice da se knjiga za djecu mora istovremeno svidjeti i pravom čitatelju (djetetu) i autoritetu (odrasloj osobi) koji ima moć odlučiti što će dijete čitati, odnosno što će djetetu biti dostupno.

Prevođenjem za djecu upravljaju sljedeća dva načela, koja se mogu ili međusobno nadopunjavati ili isključivati: prilagodba izvornog teksta kako bi tekst bio prikladan ili koristan djetetu i prilagodba radnje, karakterizacije i jezika na dječju razinu čitanja i razumijevanja, u skladu s idejom društva o tome „što je dobro za dijete“ i što dijete može čitati i razumijevati.

Kulturalne specifičnosti

Prevoditelj mora pripaziti na kulturološke elemente dvaju jezika kojima se bavi. Najveći izazov prijevoda bez sumnje leži u različitostima dvaju jezika. U svakom jeziku postoje predmeti koji tipično pripadaju kulturi određenog jezika. Različiti prevoditelji primjenjuju različite strategije kako bi se nosili s različitim kulturološki specifičnim predmetima u dječjoj književnosti. To su stvari koje su vezane uz kulturu, semantičke praznine koje prevoditeljima često izazivaju probleme jer u drugoj kulturi za njih ne postoji ekvivalent.

Koncept vlastitih imena

Osobna imena izrazi su koji označavaju jedinstvene subjekte i stanja koja su dio lingvističkog sustava društva kojemu to ime pripada. Imena su riječi čija je osnovna funkcija identificirati pojedinca, životinju, mjesto ili stvar. Prema tome, imena imaju određeno kontekstualno svojstvo jer ukazuju na konkretnog pojedinca, ali nekada mogu nositi i semantički teret zbog čega više ne služe samo za ukazivanje na nekoga. Imena upućuju na jednu osobu, ali ne s jednom jedinom svrhom jer mogu funkcionirati kao prijenosnici semantičkih, semiotičkih i/ili zvučno-simboličkih značenja u književnim djelima.

Dječja književnost obuhvaća i „tinejdžerske“ romane, namijenjene „mladom odraslom“ čitatelju ili „kasnom adolescentu“
Dječja književnost obuhvaća i „tinejdžerske“ romane, namijenjene „mladom odraslom“ čitatelju ili „kasnom adolescentu“.

Prevoditeljske strategije u prevođenju vlastitih imena

Osobna imena velik su problem u prevođenju. Za prevođenje vlastitih imenica predlažu se različiti modeli. Popularno je mišljenje da vlastita imena ne treba prevoditi u druge jezike. Još više iznenađuje da isto misle i obični ljudi, a i neki jezikoslovci.

Među onima koji vjeruju u neprevođenje vlastitih imena je i Vendler koji tvrdi da vlastita imena nemaju značenje pa ih ne treba prevoditi, već jednostavno prenijeti u strani jezik tijekom prijevoda. Zato se vlastita imena ne nalaze u rječnicima, što pokazuje da nisu dio našeg poznavanja jezika, tj. nisu nešto što se uči. Prema vlastitim imenima treba se odnositi kao prema oznakama koje su pridružene osobama i objektima. No Searle se ne slaže s tim – za njega vlastita imena, osim što imaju funkciju identifikacije, prenose i „percepciju“.

Van Coillie govori o deset mogućih strategija koje prevoditelj može upotrijebiti kada se bavi prevođenjem osobnih imena u fikciji:

1. reprodukcija – strana imena ostaju nepromijenjena

2. neprevođenje + dodatno objašnjenje – dodavanje objašnjenja ili u obliku bilješke ili u samom tekstu

3. zamjena osobnog imena općom imenicom – zamjena vlastitog imena općom imenicom koja karakterizira određenu osobu

4. fonetska ili morfološka prilagodba ciljnom jeziku – fonetska transkripcija ili morfološka prilagodba

5. egzonimi – zamjena imena njegovim ekvivalentom u ciljnom jeziku

6. zamjena poznatijim imenom iz izvorne kulture ili međunarodno poznatim imenom koje ima istu funkciju

7. zamjena – zamjena imena drugim imenom iz ciljnog jezika

8. prevođenje imena s određenim konotacijama – reprodukcija konotacija u ciljnom jeziku, u slučaju kada imena imaju određene konotacije

9. zamjena imena drugim imenom ili dodatnom konotacijom – dodavanje ili mijenjanje konotacije imena

10. brisanje – izostavljanje vlastitih imena

U proučavanju prevedene dječje književnosti u prvi plan stupaju društveni i pedagoški čimbenici. Dječje knjige pružaju zabavu, ali i pomažu razvijati dječje vještine čitanja. Dječje knjige prenose znanje o svijetu, vrijednostima, običajima i prihvatljivim ponašanjima te se mogu koristiti za oblikovanje identiteta, vrijednosti i kulturalnih očekivanja.

Popularno je mišljenje da vlastita imena ne treba prevoditi u druge jezike
Popularno je mišljenje da vlastita imena ne treba prevoditi u druge jezike.

Dječja književnost ima posebne značajke koje su duboko utkane u jezik djece. Prevoditelji koji se specijaliziraju za dječju književnost smatraju kako je jasno kao dan da dobar prijevod predstavlja ekvivalent, vjeran prijevod, a dobar prevoditelj je nevidljiv, vjeran prevoditelj te da funkcija prijevoda treba biti ista kao i funkcija izvornika. Stoga se pri suočavanju s vlastitim imenima prevoditelji vode svojim poznavanjem ciljne kulture, iskustvima, idejama, normama i vrijednostima te kulture. Kako bi održao funkciju izvornog djela, prevoditelj mora prepoznati značenje vlastitih imena. Prevoditelji nastoje očuvati strana imena u prijevodu kako bi djecu putem prijevoda doveli u kontakt s drugim kulturama. Jedan od ciljeva prevođenja dječje književnosti produbljivanje je međunarodnog načina razmišljanja i razumijevanja kod mladih čitatelja, zbog čega je u prijevodu važno zadržati izvorna imena.

Izvor:

http://www.translationdirectory.com/articles/article1522.php

22+ YEARS

Zašto Ad Hoc?

S vama
22 +
godina s vama
Jezici
30 +
svjetskih jezika
Projekti
3000 +
projekata godišnje
Zadovoljstvo
10000 +
zadovoljnih klijenata